Rugijci (staronord. Rygir, lat. Rugii), istočnogermanski narod srodan Gotima, prvotno naseljen u jugozapadnoj Norveškoj, a poslije između ušća Odre i Visle. U IV. st. naselili su se do gornje Tise, gdje su potpali pod vlast Huna. Bili su sastavni dio Atiline vojske, koja je ratovala u Galiji (451), a nakon Atiline smrti priključili su se ustanku protiv Huna (454). Dio ih je potom stupio u istočnorimsku službu i bio naseljen u Traciji. Većina je osnovala kraljevstvo na lijevoj obali Dunava, od ušća Ennsa pa gotovo do Beča, sklopivši pritom savez sa Zapadnorimskim Carstvom. Sukobili su se s Ostrogotima, koji su iz Panonije provalili na njihov prostor. Nakon 476. prisvojili su istočni dio provincije sjeverni Norik (Noricum Ripense). Pošto je 487–488. Odoakar uništio rugijsku državu, dio Rugijaca prisilno je preselio u Italiju, dok se ostatak pridružio Ostrogotima (488). S njima su se naselili u Italiji, gdje su činili snažan kontingent i čak dali jednoga ostrogotskoga kralja (Erarik, 541). S propašću Ostrogota izgubio im se trag. Njihovim imenom latinski izvori IX–XI. st. često pogrješno označavaju Zapadne Slavene.
